петак, 9. март 2012.

Mašina



Neću da se pretvorim u mašinu. Sve me tera na to. Bolje bi možda bilo da me sve to ubije. Ipak, toliko je toga finog i jakog u ovoj mojoj glavi.
Beda ubija me. Konflikt u istoj toj glavi kao da želi da uguši svaki izvor svetlosti u mom gradu. A jedva sam ga takvim nazvala. Najviše zbog tebe.
I razigrana i oštra slova na papiru, agresivna na trenutke čak, svedočanstvo su o želji za borbom, katkad poput prkosa; jednako tome jeste moj osmeh u zoru kada hvatam prve trenutke iz grada koji želimo da bude deo našeg velikog vrta. Suze su na istočnoj strani kapije i tu ih ostavljam svakog jutra.
Ne želim da se pretvorim u mašinu.
I gubim se. Kao u vrtlogu lepih i tmurnih sata, koje jednako ponekad prezirem jer jedni uvek prethode drugim. Oni lepi bacaju mi šarenu maramu pred lice i žele odraz fatamorgane u mojim očima; oni tmurni sati i teški kao smrt drmaju mi kosti i svaki mišić pretvaraju u drob, gubim zvuk koraka i ne čujem cveće. To je užas.
Organizacija vremena je veća izmišljotina od doline sladoleda iza duge. Teški dani u svom tezaurusu ne sadrže te reči. A iskričavost u tananim mislima radikalno odbacuje sve odnose vremena iz ovog konteksta sa željom o izgledu dana. Jedino što blago umiva mi lice možda jeste poezija vedrih sata i sećanje na iste. Ipak, dezorijentisanost u oba dlana nema ni poeziju za utehu.
Onda ljubav. A ako je ljubav dezorijentisana? Onda strpljenje. Toga uvek ima. Osmeh. Laganje. Osmeh. Izmišljotina. Osmeh. Mašta. Osmeh. Smeh. Podrugljivost. Zajedljivost. Udarac. Osmeh. Osmeh. Odvlačenje pažnje. Glupost. Okretanje glave. Okretanje velike glave. Osmeh. Noć na prozoru, put ispod jagodica, osmeh ispod očiju. Osmeh jak i blag kao tvoje ruke. Osmeh. 

Нема коментара:

Постави коментар