среда, 23. јул 2014.

Princip


Pući će u meni, poput Velikog praska, sve moje želje i snovi.
Odmah i sad - to je dominantan pojam u njihovom postojanju.

Ostati dosledan sposobnosti za sve, probuditi se iz dugog dremeža jer niko nije kriv za moj umor i tromost, i zapnuti iz petnih žila da se dosegne Vrhunsko. To je moj dominantni pojam.
Hodati, hodati, hodati jer umor je izmišljotina.
Prelazak u drugu krajnost - nepotrebna metamorfoza.
Mučnina je samo pratilac uspostavljanja navike, a navika je i komad organizovanosti, i treset zdravlja.
Zdravlje proizilazi iz slobode. 
Sloboda je izbor. 
Ja bih uspostavljanje sklada radi harmoničnog odnosa između mene i mene.


недеља, 13. јул 2014.

Start


Bura u meni. Kiše neće biti. Hodam duboko. Hodam. Hodam... Na sve bih strane.
Možda treba da priznam da sam lutalica. Nulta tačka. I želja da me umetnik razume.
Uvući se u društvo kroz sve društvene nauke i pojave i onda se uzdugnuti iznad. Belo platno posmatrati zelenim očima. Provući se kroz još vreo žar, još jednom samo. Još jednom potvrditi sebe.
Tada ću shvatiti život bilja i uspeti da se pretvorim u smiraj dana.
''Working hard'' ne izlazi mi iz ušiju. Da, posle svega tek sada zapnuti. I zaboraviti na svako vreme.

Dobro je da nije nigde zapelo. 



четвртак, 29. мај 2014.

Šah-mat

Otpustiti sve. Udahnuti duboko.
Jedan zalogaj hleba i gutljaj lagane kafe. Tek toliko da se namoči ta ukusna tekstura na mom jeziku. Jedan veliki čovek bio je zadovoljan i sa pola šolje tople vode i šećera.
Skidam sa sebe sve repove. Samo se bespotrebno vucaraju. Toaleta mi već blista na ovom majskom suncu.
Ljubav sigurno držim u zubima; dok govorim, ona se meškolji u mom osmehu. Toliko ima smisla svaka moja filozofska misao u tom trenutku.
Prekidam sve užegle niti, sve te naftalinske reči od čoje. Težina je lepa samo u prstenju na rukama dok limun-napitak u čaši tek gubi od svoje svežine na nekoj verandi neke kuće. U nekoj šumi. Sa divnim pogledom na nove dane.
Repovi su spaljeni. Duboka je noć. Mirna i staložena čekam da svane još jednom.







петак, 4. април 2014.

Rasipanje


Pali smo u večnost.
Zamrznuti završavamo priču
i počinje poezija.
Belo, žuto, plavo i ružičasto pred očima -
sve treperi od oblika i boja.
Samo okreti i po koji dodir -
ništavno je sve u odnosu na našu povezanost.

Igraš mi oko članka.
Popela sam ti se na usne.
Reči su odavno izgubile vrednost.
Ne lupaj, molim te!
Pa pogledaj se samo...
Ne podsećaš li na mene?

Horor ne postoji.
Možda se opet poezija rasipa
po nečijoj sobi.

субота, 25. јануар 2014.

Četiri


Četiri raskida. 
Mnogo pomirenja.
I veoma sigurna neizvesnost.
Tolerancija, onda ljubav. 
Pa jedan dodir realnosti po toplom obrazu.
Svaki put u pogrešno vreme
jer pravo vreme je samo u mojim rukama.

Četiri. Smrt.
I pola srca.
Ponekad nije neophodno napisati dramu. 
Verodostojnije je izmisliti novu kratku formu 
kao podformu drame, 
samo zbog tog jednog nepresušnog lajt-motiva - 
da je uspeh posle opraštanja 
moguć.

понедељак, 20. јануар 2014.

Divided havoc


Podeljene misli, podeljeni strah... podeljena je svaka moja reč. 
Govorim novim jezikom, polu-rečima - izgovorene su sve, nasumice spojenih slogova, prelomljene reči. 
Problem je postao ukras na mom radnom stolu, emituje nepotrebnu energiju, a ja nikako da zatvorim usta. 

четвртак, 9. јануар 2014.

Nova Ona



Moja sena na prozoru - ona.
Moje biće u tvom dvorištu - ona.
Moj topli pogled - ona.
Moja smirenost - ona. 

Moje opraštanje - ona. 
I naš krevet - ona.
Tišina u našem krevetu - ona.
Moj nakit - ona.

Devojčica u meni - ona.
I tuga u meni - ona.
Moja neodoljivost - ona.
Ali moj mrak svetlosti je pun.

Njene suzdržane reči
možda su Nova Ona. 
Ne zovi je kroz mene,
remetiš mi auru.