уторак, 13. март 2012.

Dozivanje



Gorane... samo te dozivam. 
Stalno te dozivam. 
Znam da si uvek sa mnom, 
ali opet zovem te.
I ne znam šta da ti kažem.
I ne znam odakle da počnem.
I nedostaješ mi. 
Uvek.
I težak je ovaj prelazak ulice.
Mnogo je težak.
Sve je teško.
Znam da ima i goreg...
Znam.


Ne pušta me.
Upala sam mu u kandže.
Znaš kako fino 
i polako
i po malo...
Sve je nekako krenulo
polako, fino i po malo
na dole.
Svakog dana po malo 
na dole.


Nisam se molila.
Do večeras.
Nedelja je...
I nedostaješ mi.
I hoću samo tebi da pričam
i ne želim da niko drugi to zna.
Naravno, kao i uvek - 
mislim da ludim...
I uvek sutradan sve bude ok.
Ali opet se sve vrati.
I svaki put sve više
i više me boli.

Udes



Ne može se od udesa. Prvi put osećam da nema smisla pisati. Ono o čemu želim da pišem tek nema smisla. Neću pisati. Ali, ne može se od toga.
Onda ću barem pokušati da ne mislim o svemu tome. Osećam teške dane i ne želim da toga budem svesna. Možda opet samo nemam poverenja. U sve.
Nedelja je. Crkva. Ukleto stepenište, mravi i zabrana.
Ne mogu niti želim da ga ikad više vidim takvog. Apokalipsa. Crno. Oterivanje oblaka i okretanje glave ka još jednom u daljini. Možda ipak treba da siđem na zemlju. Bila bih nesrećna. Biću nesrećna. Bila bih nesrećna. Bila bih samo nesrećna. I na kraju opet udes. Bezizlazna neizbežnost i bol u nogama. Želja da se trči i potrči, ali ne znam. Neću da se izgubim. Bol. Bol. Bol.

Sebe, se

Rekao si mi
da toliko imam sebe.
I to je istina.
Ali ti,
tako visok, stasit,
čini se, 
imaš sebe u sebi
više no beskrajno mojih "ja",
posebno kada sam u sebi sama
i otuđena 
do nekog nazovi dna,
gde ni filozofija nema smisla,
a kamoli puko preživljavanje.

Voljeni splin



Bodlerov pariski splin. Stepenice. Smireno sunce i mravi. Procvale lale u vrtu. Kafa. Beg. Stanište. Ipak sloboda. Ipak sloboda...
Detelina. Maslačak i vinova loza. Vetar, koji volim, miluje dlaku mačaka koje su mi sestre. Tišina. Želja da se pobegne od neizbežnosti. Od udesa. Jaka volja da se skloni to od očiju. I opet mravi...
Ah, taj tvoj splin...ubiće me jednog dana. I gomila nedovršenih tekstova...
Omiljeni kolač i poljubac u vilicama. Razmišljanje o tuđim glavama. O njenoj glavi. Sve svoje dane provodila je možda sama, a možda i sa prijateljicama. Cvet u njenoj kosi niko nije video. Možda samo on, iako mu ona nikad nije htela da ga pokaže. Zbog mrava. Zbog vode. Zbog neke svoje glave. A šta je sada u njenoj glavi? Neće mi reći, a i ne bih smela da je pitam. Nasmejana je i draga, ali ne smem da je pitam.
Maslačak. Voda. Procvale lale u vrtu i ljubav u žilama. U mojim žilama, u njenim. Muzika koju niko drugi ne voli sem nas dve. Netrpeljivost prema ljudskoj gluposti, izbegavanje svake neprijatnosti, negovodovanje usled formalnosti i blagi ipak splin. Sećanja. Zajedljivost. Radoznalost. Glupa zajedljivost i ponovo željena samoća. Trava. Noć koja će tek doći i doneti mesec. Radovanje unapred. Neki simboli. Značenja razna. Vera u sve znakove pored puta. Drugačije je sve to.

Rob



Isuviše sam u tebi. Izgubila sam se u tebi. Ne smem tako. I ti ne želiš tako, znam... Ne želiš me takvu. Vraćam svoju masku, skidam tvoj džemper. Ne želiš roba i nije trebalo to ni da postajem. Ti i bez toga znaš koliko si mi drag i koliko ipak ne mogu bez tebe. Ali, evo...
Stavljam oko vrata sve svoje ogrlice sa đinđuvama, vraćam na sto sve te papire sa rečima koje većina ne može da sluša, čuju se akordi moje gitare i pesma za tebe, još jedna, litri kafe i za usput, plava bluza ponovo, žuti prekrivač i narandžasta krparica, sveća na stolu i još neka zanimljivost, jutro u rukama, dan u očima, noć u ramenima, podignuta glava i pogled koji voliš, zato što JA tako želim; knjige i još jedna, priča o nama i moj glas, težina na našim usnama i radost na tvojim nausnicama - svi oni osmesi i misli iz našeg prijateljstva jer zapravo mi smo prvo ljudi...

Leđa

I onda se moli 
i za leđa samo...
Za rame,
gde dah greje
sve snove njegove.
Znam da mu to slika osmeh sreće, 
a to rađa ispunjenost neku
na nausnicama - 
onu koju stalno iznova budim
u redovima o njemu.

Niko

Setim se
na trenutke početka
i poželim te
kraj sebe.
Ali ne...
Kao što je kraj,
a ne početak, 
tako je niko,
a ne ti...

Stabilan



Šta znači 
biti mentalno stabilan?
Zar ludaci nisu
u stvari normalni?
Glupo je reći
da neko može biti
mentalno nestabilan
ili mentalno stabilan.
Svako je stabilan.
Na svoj način.



Dva

Pokušajmo 
da živimo
između 
ova dva
rastrgnuta minuta.

Budne



Moram da se odvojim od uspomena. Moram da naučim da se uzdignem. Da! Moram da naučim da se uzdignem, ne odvojim. Odvojiti se - možda podrazumeva i zaborav, a ne želim to i da mogu. Uzdići se, sa osmehom preleteti zemlju, reku, most, terasu, krovove, ulice, vrtove i uspomene... Uspomene. Lepe uspomene. Drage. Jako drage. Usamljene. I samo moje.
Noć. Noći. Mesec i snovi. Budni snovi do u nedogled. Zvezde. I zauvek tako - mislila sam. Onda jedno buđenje...

Hese


Hese mi samo pokazuje na sve to.
I onda kad dotle negde dođe,
ja ga bacam.
Kao kad bacam u stranu senke
koje mi zaklanjaju sunčeve zrake.
I tako se te senke gomilaju
i stvori se jedna velika Senka
ispred mene i ne mogu dalje.
I znaš li koliko mi je Heseovih knjiga potrebno
da bih se zaštitila i nastavila?
Mnogo.
A znaš li koliko je teško napraviti štit od Heseovih knjiga?
Mnogo.




Torzo (by Ana Torma)





On sve vidi, čuje,
Razume i prisustvuje,
Ali ne može da učestvuje
U svom sopstvenom životu.

Ne može da pomeri
Ni prst,
Nepokretan je
Od vrata na dole.

Ne može da pomeri... se.


Ljubičasti džemper



Ni tvoja soba
više nije naša.
Kako da imamo smisla?
Emocije su se sakrile
od tuge.

понедељак, 12. март 2012.

U mojim visokim zidovima


Steže me težina banalnosti
i odzvanja u ušima
vrisak usamljene jadnosti.
Grcanje svuda oko mojih visokih zidova.
U meni želja
samo za težinom prstenja
na osetljivim mi rukama,
i za budjenjem
neke zaboravljene i čarobne jeseni
u kojoj sam te,
hvatajući stihove iz kiše,
dotakla. 

петак, 9. март 2012.

Odvratnost





Žao mi je što tako mislim, ali oboje su odvratno grozni kada sa zajedljivošću i okolišući pitaju zašto me obuzme groznica zbog onog drugog. Odvratni su! Toliko glupo površni da prosto ne želim da poverujem da ne mogu da poverujem. Mislila sam da nikada neće takvi biti. Njihova ljubav je od silnih metamorfoza postala tako neverovatno neko čudno osećanje, da ne umem ni da joj nadenem istinske emocije kao atribute, bolesno sjedinjene u neku plastelinasto-glinastu grudvu sa koje se, dok se kotrlja niz ruke mi, odvajaju oni suvi delovi; jer ne mogu tako dugo biti zajedno sve te gluposti od izlizanih reči, pogleda, samosažaljevanja i zavidnosti...
I tako dok moram da istrajem u svojoj zamisli da postanem samo normalan čovek, sa gorčinom mirisa truleži, gutam njihovu bljutavu nezrelost, čiji antonim nisam još uvek spoznala, ali znam šta podrazumeva. To sigurno nije rađanje svih ovih odvratnih strujanja, koje trenutno (već nekoliko meseci) osećam od njih. U to sam sigurna.
S druge strane, šta su sve doživeli možda treba da me ipak natera da opravdam sve te stvari, koje izgovaraju i šalju ka meni i kojih se do koštane srži gnušam. Ipak, smatram da je čovek kriv za sve čega se dodirne.
Na kraju, nije moje da sudim. Ne slikaju mi osmeh, ali vidim nebo i bez toga. 

Utorak



Utorak. Dva. Stene... Pojela sam nokte. Probudila sam neke uspomene. Most, ulaz, hodnik; težina koraka bez obzira na blizinu, želja za nizanjem pojmova i perli starih kao zemlja, sada - bez pravilnog ritma i snage u rukama i sa istim nožem u butinama. Saznanje da su vrata za samo koji sprat više ipak me nije nateralo da krenem pešice. Nema se vremena. Pesak stoji i samo diše, ali nema se vremena. A kako je malo potrebno...
Ne! Neću naići na ono što tražim, mada nisam sigurna.
Lift! Ne želim da tražim, vreme se gubi... Svesna toga, za sekund stižem ispred stana, ljubim vrata i zaključavam ih s druge strane. Spuštam stvari na pod, jurim u sobu, prekidam tišinu, padam u fotelju i dišem. Ispijam bakarnu vodu i osečam gvožđe u stomaku. Naga, u šortsu i belim čarapama, sa narukvicom, duge kose, sa pogledom na planinu... Sama. Sa njim.
Ozbiljni, prijatni razgovori, rušenje zidova i novi pogledi... Prstenje na stolu, jedan krug, novine, čaša, olovka, piksla, tri cigarete, čist, ustajao vazduh, lavanda i raskalašenost. Disanje. Napetost.
Pogledi... Bele ruke, sede vlasi, kvadrati; napregnutost oko očiju, snovi, prošli dani, zabrana, red, upornost, umišljena tvrdoglavost, želja da se toliko toga objasni zarad pravde, ali zabrana... Ljubav, velika i beskrajna... Stvarna. Želi da priča sa mnom samo ako njegova reč pokrije moju. Onda, mir.




Greben


Morska plima je jača od sna
Odnosi mi tvoja stopala,
Svaka reč je puna značenja,
Neke misli su perle od pamuka.
Noć je čuvar pogleda,
Svih blagih i treperavih osmeha...
Pokloni mi samo sećanja...

I vrati ponekad bolji sat,
Pusti zvuke da prekriju naš jedini grad,
Za tvoje ruke muziku sam stvorila,
Pesak po rubu stihova prosula.
I zauvek nek duvaju vetrovi,
Neka se svaka bela stena loše polomi,
Ja milovaću kilometre i morsko dno,
Sve da si blizu ponovo.

Prste pružaš ka meni
I miluješ me.
Propadam u sebi,
Poljubi mi obraze
Pre nego kročiš u drugačiji dan,
Pre nego shvatiš da nisi tamo sam,
Pre svega što je iza nas
u tvojim mislima,
Pre neba koje volećeš
Kao da sam ja
Blizu... 

Anima



U tebi sakrivena agresija davnih dana.
Uživam u mastilu koje sadrži je.
Da li je neophodno da se upitam
o nečemu što ne želim,
a šta nalazim u tim velikim rečima?
Priznajem da me možeš ubiti
iako je lomljenje moje postojanosti
jedino za šta nemaš snage.
Opet, bio bi to savršen izdah.
Napuni mi vene
tom sporom i neobuzdanom strašću -
neka mi tvoj nagon,
koji puca na dodir,
klizi po vrhovima kostiju.
Ne daj mi da se opirem
toj golicljivosti,
koju bude tvoji nesvesni pogledi
ka tim drugačijim delovima tela;
počela sam da volim izazove.
Čvrstinom svojih emocija
opusti mi mišiće
i daj da poverujem
u postojanje svojih kukova.
Onda mi reci šta želiš. 

Mašina



Neću da se pretvorim u mašinu. Sve me tera na to. Bolje bi možda bilo da me sve to ubije. Ipak, toliko je toga finog i jakog u ovoj mojoj glavi.
Beda ubija me. Konflikt u istoj toj glavi kao da želi da uguši svaki izvor svetlosti u mom gradu. A jedva sam ga takvim nazvala. Najviše zbog tebe.
I razigrana i oštra slova na papiru, agresivna na trenutke čak, svedočanstvo su o želji za borbom, katkad poput prkosa; jednako tome jeste moj osmeh u zoru kada hvatam prve trenutke iz grada koji želimo da bude deo našeg velikog vrta. Suze su na istočnoj strani kapije i tu ih ostavljam svakog jutra.
Ne želim da se pretvorim u mašinu.
I gubim se. Kao u vrtlogu lepih i tmurnih sata, koje jednako ponekad prezirem jer jedni uvek prethode drugim. Oni lepi bacaju mi šarenu maramu pred lice i žele odraz fatamorgane u mojim očima; oni tmurni sati i teški kao smrt drmaju mi kosti i svaki mišić pretvaraju u drob, gubim zvuk koraka i ne čujem cveće. To je užas.
Organizacija vremena je veća izmišljotina od doline sladoleda iza duge. Teški dani u svom tezaurusu ne sadrže te reči. A iskričavost u tananim mislima radikalno odbacuje sve odnose vremena iz ovog konteksta sa željom o izgledu dana. Jedino što blago umiva mi lice možda jeste poezija vedrih sata i sećanje na iste. Ipak, dezorijentisanost u oba dlana nema ni poeziju za utehu.
Onda ljubav. A ako je ljubav dezorijentisana? Onda strpljenje. Toga uvek ima. Osmeh. Laganje. Osmeh. Izmišljotina. Osmeh. Mašta. Osmeh. Smeh. Podrugljivost. Zajedljivost. Udarac. Osmeh. Osmeh. Odvlačenje pažnje. Glupost. Okretanje glave. Okretanje velike glave. Osmeh. Noć na prozoru, put ispod jagodica, osmeh ispod očiju. Osmeh jak i blag kao tvoje ruke. Osmeh. 

Prividno stanje



Lomljivih nogu,
kose isečene tupim makazama,
bez žica,
ali vedrog neba,
rugam se prividnoj sreći na našim licima,
i gnušam je se u isto vreme.
U našim rukama pesimizam -
rezignacija romantičara,
još bolje simbolista;
i jedna teška kugla,
crna kugla teška kao smrt.
Mislimo da je smrt.
Apokalipsa dolazi.
Poslednje reči nadjene u sobi,
misli o smrti i suza,
velika i beskrajna kao ljubav koju ti poklanjam.
Površnost, glupost, tupost -
ljudi su ljigavi!
Isprazne priče i klišei
u svakom svom smislu i kontekstu.
Jedino dobro - san,
skalamerija izmedju dva noseća stuba.

Jako brzo





Pokušavam da se setim tvog tela...
nagog.
Tvoje glatke kože,
mutne i svetle bele boje u isto vreme;
kako ustaješ iz kreveta,
navlačiš na sebe donji veš brzo,
izlaziš iz sobe,
kratko se zadržavaš u toaletu,
ulaziš grozničavo i sumnjičavo u sobu,
ne pokušavajući da odgonetneš svoje sumnje pitanjem...
bilo kakavim.
Ja te pogledam,
ne dozvoljavaš da to činim dugo
i gasiš svetlo brzo.
Jako brzo.

Setim se tvojih urlikanja...
tiho si to činio.
Dah ti je retko bio na samrti.
Ali volela sam to.
Sećam se svake linije na izgužvanom ti licu,
sa malo svetlosti uličnog osvetljenja na tvom nosu
i usni gornjoj,
koje je provirivalo kroz roletne...
kao da si mi u istom momentu kada je to nastajalo,
kada bih upijala sve to da bih sutradan pisala o tome,
u momentu značajnom za čovečanstvo,
oduzimao sve te nepune minute već narednog momenta
kao da nisam dostojna toga,
kao da ćeš patiti zbog toga...
jednom.

I onda priča koju ne želim da čitam.
Priča, koja je očigledna i boli...
da si postao tužan i čemeran.
Jako brzo.