четвртак, 27. август 2015.

Ozlojeđenost


Da li zaista ujedamo kada smo najviše povređeni?
Paradoksalno je i koliko samo realno.
Da li su ozlojeđena srca najosetljivijia i toliko gorka
Da i sam pogled na njih izaziva ljigav osećaj u ustima,
Poput dodira neke prljave sluzokože?
Znam da taj osećaj može trajati godinama.
Znam da postoje šanse da se nikada ne izgubi.
Jedino bi možda gledanje u Sunce i bilo koji izvor života
Mogao da odagna taj osećaj trnjenja oko srca.
Taj osećaj koji svu krv pumpa ka mozgu,
Da totalno poremeti misli, da pomuti emocije,
Da otruje i jezik, da slomi dobro.
Molim za bokale Sunca i Om vode,
Da mi očiste dušu,
Umiju noge,
Da čistim koracima zakoračim u novi dan.
Ili mi je dovoljna i kap ljubavi?

 

 

 
 

уторак, 21. април 2015.

Ta tiha teška Težina


Sa kim?
Sa kim da podelim tu težinu?
Sa kim da podelim tu težinu teško definisanu i nepodnošljivu, i to razjedanje savesti što budi?

Kako Promenu postaviti kao postulat Zdravlja i pokrenuti mašinu nikada testiranu?
Hoće li ikada taj Zvuk života pustiti i glas funkcionisanja u znak ispravnog rada?

Sa kim da podelim tu tihu težinu tešku kao grumenje moje prošlosti?

Hoće li se onda sve otpustiti samo od sebe? Onda bi sve proradilo.
I radilo. 
Dobro.


четвртак, 5. фебруар 2015.

Crno Sunce moje

Crno Sunce
Iceo svet spreman za moj povratak –
Tebi, sebi, nama.
Ja ne vidim ni Crno Sunce
Kada tebe ne vidjam.


субота, 10. јануар 2015.

Periodi


Poznajem dobro tu svetlost,
koja se probijala kroz roletne moje sobe;
sobe u kojoj sam odrasla
i u kojoj nisam bila svesna sebe,
ali sam bila prinuđena
da sedim godinama u svom društvu.
Svakog dana bih napravila nešto novo.
Ponekad mi se činilo
da te ideje jedva stižu da progledaju.
Kada bi ih završila,
zajedno smo im se radovale:
i ja, i moja druga ja i same ideje.

Često sam se pitala šta bi moglo danas
da me natera da se osudim iznebuha.
Iako često pomislim kako je to
samo moja patnja,
pouzdano znam da tiho svi žive
tu tihu osudu i kritiku od strane sebe samih.
Svi koji su odvojeno živeli od sebe.

Ah, koliko samo suza…
Ah, koliko samo glasnih ridanja…
Ah, koliko istinske tuge.
Sve to iz nepoznatih, ali čvrstih razloga,
postojanih kao Himalaji,
upornih kao požar,
brzih kao reka,
glasnih kao revolucija.

Danas - sve, samo ne smeh.
Onaj smeh iz rečenice:
“Jednog dana tome ćeš se smejati,
koliko si samo bio lud što si patio.”
Ta rečenica je ludost.
Smisao svakog provedenog dana
meri se sadašnjim znanjem.
Iskustvo ne može da povrati vreme.

Ali svetlost…
Ta svetlost ume i tek kako.
Ta svetlost ume da povrati vreme
i učini me srećnom još jednom -
dok živim ovde
trenutke od pre deceniju, dve.
I miris.
Taj miris nemira i mlade krvi.