среда, 18. април 2012.

Šećerna vuna



Nedostaješ mi često. Novi prijatelj me podseća na tebe. Svaka njegova reč i svaki pogled - kao da govorim sa tobom. Kao da opet sedimo satima do kasno u noć, upijam svako slovo kao deo lepe smislene celine neke, pitam te milion pitanja, odgovaraš sa milion kratkih odgovora, koji me samo bude da mislim i izgovorim samo pravo. Onda si zadovoljan i baciš mi osmeh. I odlaziš na spavanje.
Oh, kada bi samo znao koliko mi nedostaješ... možda bi se i pojavio odnekud. Kada bismo se makar negde samo sreli da ti kažem sve ono što već znaš - da ne bih bila na ovom stupnju razvoja da mi nisi govorio prave reči u pravo vreme, da nisam gutala sve kao šećernu vunu i da nisam u dlanovima imala sve naše priče i uvek ih čitala iznova i iznova.
Moji dlanovi su tefter. Tvoje ime se dosta ponavlja. I tamo gde čitalac ne može ni da zamisli. Ali znam da ćeš jednom znati. Sve. Samo da sretnemo se.

субота, 7. април 2012.

Uspavana


Depresija se umorila
od čekanja moje smrti
pa je zaspala.
Samo molim vreme
da bude tiho
kad prolazi,
da je ne probudi...