недеља, 31. март 2013.

Silence

Ne guraj
mi 
tišinu
u usta.

Walkin' on broken glass


Koračanje krvavih nogu sa bolom, koji oštećuje kosti, sposobna da osetim svako krzanje i dodatno presovanje otpalih ljuspica prepunih fosfora; bol, koji se zariva u slabini, u vratu, boli negde u malom mozgu... ali i predivan zvuk kršenja stakla pod tim istim stopalima crvenim i užarenim; zvuk, koji lepotu kao pojam estetike diže na viši nivo, zvuk, koji poklanja stranice pune svetlih reči i mekih kao obraz - zvuk koji obećava večni život.
Koračanje se nastavlja, a kada se dođe do kraja, vraća se duž tih par kvadratnih metara nazad. I onda opet sve iz početka... sve dok srč ne prostruji kroz krvotok. 


* Fusnota za prvu strofu pesme "Emotivni ljubavnici" na blogu Moderni vrt - http://modernivrt.blogspot.com/2013/03/emotivni-ljubavnici.html

субота, 23. март 2013.

Vaga


Poželećemo više,
rekli bi ljudi.
U tom slučaju,
mogu da se odmah
preselim u Norvešku
i živim onako kako želim -
sama.
Sa tobom
u svom unutrašnjem životu.
Ali ja želim da živim
sve društvene kodekse!
Ja želim da koristim scenu!
Topla voda
sliva mi se niz kičmu.
Znam da to (tu)
nije Zdravlje.


понедељак, 11. март 2013.

SPINELESS I

ONA
Umro je.
Javio mi je
da će se to desiti,
da će to učiniti.

"Svet je isti
i s druge strane
ogledala",
pisalo je.

Napolju samo kiša.
I on van svog tela.
Javila sam mu
da se vidimo onda tamo.

Težina...
Čemer...
Jad!
Ma Pakao umire na zemlji!



ON
Njene knjige
mirišu na sandalovinu.
Ona hoda
i muški rod umire

pred bistrinom njenog uma
prenesene u stvarnost
kroz njene oči.

Na njenom licu
osmeh je staložen.
Ne mora da izgovori ni reč,
ja lečim se 

od njenih odgovora
i moja smrt tone u pesak
njene veličanstvene pustinje 
od tišine.

Podsetnik

Do suza me dovodi sećanje na dane kada smo bili rastavljeni. Koliko sam govorila sebi: samo da mi je sada tu, kao prijatelj, ne ni kao ljubavnik, kao čovek koji možda jednom u godinu dana svrati ili zaluta u moj dom na kafu u poodmaklo popodne, i koji bi da, sa blagim vinom u osmehu, jedva vidljivom ako u mislila pređem rukom, raspreda sa mnom o finim šarenim perlama naših dana i o onim oblacima, koji nam okreću glavu ka zidu; sa ogromnom željom za samo jednim bliskim dodirom, koji ne da vazduha i prostrorijama gde je promaja duboka.
I gubili smo se tada kao da je najteže na svetu reći da želim da ti pomirišem kosu, da ti dodirnem ruku između palca i kažiprsta, da želiš da ti potvrdim da shvatam sve te beskrajne i sakrivene velike reči koliko ti jeste lepo sada sa mnom... a ja ti do u beskonačno puštam melodiju iz prstiju i vadim slova iz grlatih knedli samo da ti na treptaj oka pokažem ono što bih da ti učinim svakodnevicom. Ne znam ni dan danas i neću nikada shvatiti odakle mi hrabrosti za to.
I kad da smo u pesmi čekali za ljubav bolji dan. A toliko iste i nestrpljive u pulsu svakog jutra kada baci prve vodene znake na lica nam. Znam za to. Kao što nisam znala davno jednom zašto ne mogu da pišem o tebi.
Trčale su neumorne nedelje ionako kratkog leta, verale nam se misli do najsjajnijih zvezda čija imena nismo umeli da izgovorimo, ali smo znali da nam se dopadaju kao jesen, krali smo iz pogleda prijatelja razloge da prođemo kraj delova naših blizina, i jedne noći prosuli smo sve oblike mučenja iz utroba nam. Poklonila sam ti mesto na kojem sam i sa kojeg me možeš pomeriti na baš taj način kako si smislio u tom trenutku. 
I pomerili smo se oboje te noći.


Prelom


Lomi se u meni nedeljama nešto teško kao grumen zemlje. Sve mislim pritisak vazduha u vlažnim danima meša toplotu mojih misli sa virusom Ravnodušnost i da je ovo samo još jedan od poslednjih puta. Ne znam do kada. Možda do danas i onda stvarno nikad više. Do kada? Do danas i nikad više. Ali stvarno.
Nema tu ničeg za mene, koliko god poruke ostavljala na stolovima, po podu, kraj ulaznih vrata. Samo suze u mojim rukama kada se sve vrati na moju adresu. 
Neću više da se krpim. Nema smisla. Preći ću još jednom sama ceo put i znaću da sam i to mogla sama. 
On nikada nije umeo. Nije me ni video dobro da bi mogao da me zaboravi, a pamećenje mi je gore od njegovog i ja ga i dalje poznajem. 
Šteta. Mogla sam mu pokloniti cveće, video bi deo savršenog dana.