среда, 20. јун 2012.

Strašna (iluzija)




.Tresem se od reči koje žele da ubiju misli, na papiru. Juče me je dan vukao na ulicu da skakućemo i mazimo se i pevamo i bacakamo. U jednom momentu pogled mi je zapeo za moj uzdignuti tada pazuh i setih se naše intimnosti; i pokušavah da vratim sećanje kako je to bilo sa tobom. Uspela sam nekako. I osmeh se sam crtao. Dan je skakao uporno i odveo me negde drugde.
.Usput se negde setih svih naših dana provedenih u našem gradu, za koji nisam do skoro kapirala da je ipak upravo baš on naš na neki način. I svi loši dani tvoji sad bole me kao i vreme neprovedeno sa tobom, bez obzira na sve. Zaboravi sve moje ljutnje, bes, ćutanja, arlaukanja, ma i svu moju bol, molim te, zaboravi. Toliko želim da vratimo magiju, kako kažeš, koju su nam oteli skroz loši sati, tvoj ponos i moje nestrpljenje. Toliko želim samo muziku opet, vino ili pivo, svejedno je, pune ruke osmeha nas četvoro, troje, dvoje. I ne mogu da prestanem da ih prolivam kada se samo setim koliko sam tada bila srećna, onako kako ja želim. Pod u mojoj sobi je ljubičast ceo. I moj pusti dom u tom našem gradu, koji Edgar verno ne napušta i čeka da se vratim ili makar svratim, te stepenice i dvorište, koji su svedoci svih tih mojih dana sa tobom, tada tamo, znaju napamet sve naše izgovorene rečenice kada bi me pratio, i sve moje misli koje su tada sa zadovoljstvom umirale u treperavim papirima. Sve mi to tako zajedno oduzima dah i čini se, veoma mrtva sam. Odavno. Sada kao da se to potvrđuje u mojoj prokrastinaciji od života, koja mi je uvek prijala.
.I stanem. I poželim da se vratim unazad. Ili da izazovem sve to nekako opet, sad. Da nam bude dobro oboma. Da pevaš sa mnom, da te vidim onako nasmejanog; skoro da sam zaboravila na tvoj osmeh bez trunke brige neke lude, koja zna sada da ti visi danima pod noktima. Da me dočekuješ na kafu sa onim detinjastim osmehom i izmenjenim glasom, kao da smo deca, specijalno za priliku mog dolaska kod tebe... I tako celo leto. Na tvojoj, na mojoj terasi, u školskom dvorištu, ispred bioskopa, daleko od očiju svega što ne želimo da čujemo.
.Tresem se jer ima još Himalaja svega čega se, verujem, odlično sećaš, isto kao i ja. I da je to ono što bi i ti sada da živiš. Javi mi kada budeš poželeo, mislio da je vreme ili da treba tako... da živim s tobom tako.





субота, 16. јун 2012.

Različite ravni

Otkud ti ideja
da me na ovaj način
ostavljaš bez teksta
i daha?


Kao da su leptiri
u glavi tvojoj
zauzeli stav 
za uzimanje maha.


Ali neslavno smo se rastali...
jer neslavno smo se rastali.