недеља, 10. јануар 2016.

Muzika i mirisi


Obukla sam svoju suštinu.
Razmišljam o tome koliko ih samo imam.
Setim se nekih prošlih. Muzika i mirisi mi pomažu jako dobro. Ja sam dobro.
I sva ta melanholična stanja u nama su iskonski. Možda se samo treba vratiti započetom i jednostavno dotaknuti osećaj sreće. Da li znamo razliku između osećaja sreće i sreće? Neko je rekao da Bog ima bolji scenario za nas od nas samih. Ili bogovi. Kako vam drago.
A kroz pisanje samo se oblačimo u bogove. Muzika i mirisi nas razoružavaju. Oblače nas u našu realnost – u našu slabost i unutrašnje suze, u naše osmehe usled saznanja, u naš san o sreći, u našu slobodu, koja nam je možda najveće ropstvo. Ali bez straha od skoka, najbolji kadrovi su nam pred nosom.
Odlazak u daljinu mislima je uvek bio spas. Ma gde da si pošao? To je zahtevnije i teže od fizičkog putovanja. Bez obećanja samo. Idi. Šta te briga? Šta mene briga?!
Muzika i mirisi će te vratiti. Uvek.
I sve te reči na slovo M.
Mekoća. Malo. Milina. Minimalno. Možda.
Večna pitanja na koj sada imam odgovore. Da li sam sada neko drugi?
Valjda ne možeš imati sve. Da li je potrebno sve?
Ovaj tekst je mogao imati drugačiji kraj. Da li je potreban drugačiji kraj?
Da li je potreban kraj?
Ti nastavci i svezani repovi savršena su perjanica za moju suštinu.

 

Melanholija


Te mladalačke ljubavi velike su i jake. Toliko jake da nas očas posla ubede da će zauvek trajati.
Prestaneš da misliš kada prođu, ali kada ih se se setiš... Krene ta muzika koju ste stvarali zajedno, pojave se sve staze koje ste pregazili, čuju se sve te reči koje su bile magične i koje drugi izgovaraju prazno.
Vidiš uspomene uživo. Vidiš predele koje si hteo da sačuvaš kada si ih prvi put video. Slike svih dana oslikaju dan nekom starom energijom – energijom koju si prerastao.
Lažna razmišljanja sa večitim lutanjima i pucanj svesti iznad glave ili u glavu – nisi ni siguran. Nikada kajanje zbog svega. Samo melanholija. I jedan kišni dan za odmor.
Opevati sve stare ljubavi – da li ćemo ih tako uspavati zauvek?
Ili ih pustiti da žive na miru i da svrate ponekad, pa čak i iznebuha, u misli i u snove? Da svrate sa svim svojim istinama i lažima bez namere da se vrate... progutati knedlu, pustiti ih da prođu brzinom kojom žele i nastaviti plovidbu.
Mora su široka, horizonti rasuti. Ne vredi rasipati se.

Lakše


Snobizam i predrasuda u toplim mislima
I promena koja smiruje u nekim tuđim rukama.
A ja sijam kao sunce i bespogovorno mi veruješ
Jer nijedna jedina reč koju izgovaram zaista nije...
I prepuštam se. I prepuštaš se.
I oprosti mi unapred na spuštanje u ponore.

Vrtlog mi zatvara srce, vrtlog me ubija.
Ja ne znam šta je ljubav kada nepoverenje opija.
Lakše je uz par nervoznih reči izaći iz sebe
I preneti stvari i pustiti snove i zatvoriti se.

Lakše je. Teško je.

Gledaj me kao čovek


Tiha osveta?
Grozno.
Nebiće.
Neljudski.
Nervoza.
Napetost.
Ništavna nirvana.
Uzaludan osmeh.
Daleka patnja.
Nekoliko reči.
Ista igra.
Neumorna igra.
Zauvek igra.
Omađijana i pomahnitala.
Nesebično sebična.
Pucanje.
Šavovi.
Klišei.
Patetika.
Gnoj.
Bol. 
Koješta.
Fokus.
Nebiće.
Mašina.
Konačno.
Život.
Aman više!
Odrasti!
A ti prestani!
Nervni slom.
Zadovoljna?
Nisam htela.
Nisam ni ja htela.
Mnogo toga.
Zaustavljanje.
Muka mi je od brojanja do deset i dubokog disanja.
Želim samo da dišem.
Ostavi me i voli me.
Ako možeš.
Još uvek.
Samo ne patetično.
Uzdigni se iznad sebe i onda me voli.
Ne pre.
I shvati me.
Ako želiš. 
Jer umem i ja da plačem, samo neću.
Nemam vremena.
Nemam potrebu.
Komunikacijski slom.
Neznanje.
I o čemu mi onda pričamo uopšte?
Kakav privid...
Živi slobodno.
Pusti konvencionalnosti.
Otpusti sopstvene navike i praksu.
Budi nova.
Voli sebe takvu.
Voli mene ovakvu.
Samo se probudi. 
Ili makar razbudi.
I gledaj me kao čovek.
Gledaj me ravnoj sebi.