среда, 17. октобар 2012.

A. Torma


       Stajala je prelepa isped mene. Baš kao i ovo popodne. Već nedelju dana od našeg rastanka, a tek koji dan od njenog odlaska kao da još uvek nisu probudili onaj naročiti osećaj ustreptalosti, poput onog usled zanosa inspiracijom (a možda i inspiracija ume da se dobro zanese?), isti onaj koji mi je u trenutku opraštanja sa njom potresao ceo organizam. Gutala sam reči koje sam gurala napolje preko usana, grlo mi je stajalo u knedli, oblik mi je bio težak i svoj i ponosan i stabilan. Svesno sam joj pokazala koliko nisam bila svesna ljubavi moje velike prema njoj. A ona... stajala je prelepa ispred mene.
          Ponavljala sam na svakoj desetoj tački kako nismo ni kafu popile pred put, iako smo je ređe pile od imaginarne kafe pred ogledalom koje stvara znoj na čelu; isto to ogledalo biće mi jedini prozor u njen dan. Verovatno ne bi trebalo ni da bude daleko. A onda je zasigurno cela priča još lepršavija.
          Ne pamtim da sam se ikada sa ovim osećajem opraštala od nekog. Patetičan neka je momenat u razmišljanju, ali setila sam se našeg prvog susreta i njenih velikih reči već nakon desetog. Bodrenje tuđeg ega nije ni meni strano, ali ona to tako dobro stavlja na sebe, šepuri se time... Od radosti neke nadasve ponosno usiljene, nikla sam iz zemlje poput zdravog hibrida i vinula svoje grane iznad neba, daleko negde u atmosferu. Nikada nisam ostala žedna njenih reči. Reči svega.
          Radujem se... Radujem se njenoj reči iz daljine. Glasna je ona, znam da ću je dobro čuti, dobro koliko joj je sada tamo. Tamo blizu. A tek počinjem da uzimam vazduh za poemu o njoj, glasnoj.
          I njene oči. Dublje nego ikad. Čini se da se ta dubina da porediti sa dužinom njene kose, koju je do skoro imala. Osmeh koji joj izlazi iz obraza. Pogled nizak, sa visine. Kapci izazovno teški. Donja usna sa dobro poznatom gestikulacijom. Cela ekspresija njenog lica – vrh planine u divnom hladnom fjordu na zapadu Norveške. Stajati pred njenim licem – umiranje bez zaslužene elegije, zbog nesposobnosti da se napiše. Logički zaključak – pravi drugi početak.