уторак, 31. децембар 2013.
петак, 13. децембар 2013.
субота, 7. децембар 2013.
Green
Nikada neću zaboraviti dan kada si došao. Stol u bašti kafane na dolaznom peronu, kafa, tvoje cigarete i tvoj pogled kao da se tu sastajemo svakog dana. Ja u čudu, puna entuzijazma za nas.
Ustao si onda i zagrlio me; jako prijatno iznenađena tvojim dolaskom, poverih ti se da niko nikada nije učinio tako nešto za mene. Tvoja sloboda grlila mi je lice.
Vodu si voleo više od sebe. Ja sam volela da te gledam dok joj se raduješ. Sa tobom sam znala dugo hodati. "Hajdemo vani, prelepo je!". Iznosio si me iz kuće - mene, zaglavljenu na drugoj polici.
Delili smo tkaninu, delili smo dane koji su u toku jednog zalaska sunca menjali svoj tok u totalno drugom smeru. To je bila magija uživo. Obožavao si moju brzinu. Seli bismo na voz i otišli da tamo negde dočekamo jutro ispred neke lepe kapije, za koju si tvrdio da krije neviđeni vrt. Bilo je bolje od toga.
Noću smo se puno smejali. Spavao si uvek kraće od mene. Volela sam tvoj veš i tvoju so u krevetu.
Svi naši dani bili su mirni. Žena u meni bila je slobodna po prvi put. Soba i dalje miriše na paljevinu. Vatru sam ti poklonila pošto si ugasio moju žeđ i pustio neku čudnovatu biljku da iz mene iznikne. Teško mi je što sam te lišila te vegetacije.
уторак, 3. децембар 2013.
Feel Good
Jedino je važno i tužno
to što godine i godine
nismo proveli zajedno...
a volela sam te intenzivno
i snažno.
Sada kao da nam je
vreme isteklo...
iz ruku.
Bez ljutnje,
bez imalo besa, inata i tvdroglavosti,
spuštam ti u ruke
toplinu emocija odavno stvorenih
za tebe -
još uvek su izgleda žive.
Rukama bi ih mogao
dodatno zagrejati,
tvoj osmeh bi ih stresao
od radosti.
Tvoja jedna reč -
meškoljilje bi se
i osetio bi iskrenu ljubav.
Sjaj njihove lepote
još uvek je postojan.
Toplina i sjaj -
to zaslužujemo i ti i ja.
среда, 23. октобар 2013.
понедељак, 14. октобар 2013.
Temptation waits
U kutijici okrugloj i srebrnoj sakrila sam miris leta. Makar jednu nedelju i četiri dana od leta.
Kada je otvorim, to blistavo leto pokloni sumorno po podne meni na dlan - jer kao da je sve bilo samo san.
Ipak, snovi su tu da nas probude - sveže i nove... možda. Valjda.
A strogost me samo posmatra jer zna da odlično znam da je nemilosrdna kada mi san dođe na oči.
Ipak, ima li ičeg lakšeg od prizora jednog letnjeg slobodnog dana?
Ja znam šta je teže.
Kada je otvorim, to blistavo leto pokloni sumorno po podne meni na dlan - jer kao da je sve bilo samo san.
Ipak, snovi su tu da nas probude - sveže i nove... možda. Valjda.
A strogost me samo posmatra jer zna da odlično znam da je nemilosrdna kada mi san dođe na oči.
Ipak, ima li ičeg lakšeg od prizora jednog letnjeg slobodnog dana?
Ja znam šta je teže.
недеља, 15. септембар 2013.
четвртак, 29. август 2013.
"My ship isn't pretty"
Da li je zaista neophodno da neke stvari jednostavno moraju umreti da bi se napravilo mesto za stvaranje novih stvari?
Šta je sa onim da se ništa ne mora u životu?
I zar korenite promene nisu stres za duh iako čiste od korova?
Koliko je vremena potrebno za emotivnu adaptaciju?
Šta je ono što ostaje zauvek?
Jutro ću neizmerno voleti zauvek.
Dakle, novi dan je ono što definitivno (ako je išta definitivno) ostaje tu - možda baš da daje vremena za adaptaciju; možda je novi dan tu da prividno ublaži stres usled dubokih promena; on, dakle, mora da se desi. Novi dan nije samo neizbežan već je i neka vrsta imperativa.
Kao takav, kao da od nas na sasvim moralan način traži žrtvu bilo kakve vrste, a to je umiranje - bilo čega. Malo kao suza, ali i puno značaja, emocija, puno jednog parčeta nas kao što je suza.
I onda kada se telo i duh smire, taj isti novi dan izdaje nam potvrdu da to što je umrlo je sâmo samo tražilo da umre tako da ispada da ni šteta nije velika, kao i da naša žrtva, zarad nečeg neophodnog kao što je zdrava promena, nije velika kao sunce kako nam se isprva činilo.
Koliko smo čisti posle svega u bilo kom smislu?
Ruke su čiste i oprane - od svega.
Prijatelji to praštaju, ali da li to praštaju i umrle emocije?
Ili se osećaju izdano iako su vapile za tišinom?
Da, onda mi ostaje samo novi dan - da me možda i samo prividno teši i obećava neki večni život nečeg novog. Onda stvarno: Dobro jutro, brate...
субота, 6. јул 2013.
среда, 26. јун 2013.
Ponor
Silazak u ponor.
Memla stvara čipkast baldahin oko moje glave i ramena.
Igličastim hodom gazim po olovu koje mi se lepi za cipele. Ne znam ni zašto sam ih obula.
Usne prinosim zidovima, trošnim i masnim od osunčanog ustajalog vazduha. Blatnjavi prah grli mi usne poput praha sa kolača, nemam gde pa samo istopim malo vode iz oka. Primačem ramena tom istom smola-zidu i stojim tako dugo u nadi da neće još svanuti - u nadi da imam vremena za spavanje.
недеља, 23. јун 2013.
четвртак, 20. јун 2013.
Prolaz
I prošla je pored mene kao da me nije videla. A pogledala me je toplo i meko poput grana procvetale trešnje i osmehnula se jednako blago kao da je ugledala dečaka kakvog, a ne starca, oronulog, ali urednog, i belog lica.
Pomišljam kako se ipak rasplakala kasnije zbgo toga što mi se nije javila jer da je sve u redu, zagrlila bi me jako i ponavljala neke pozdravne rečenice kao da mi je drug iz vojske, a ne nešto bliže.
On je umro. Došla je na sahranu sama. Ćutala je skoro sve vreme. Govorila bi samo kada bi je neko nešto pitao. Kratko bi odgovarala, potvrđivala, odobravala, ne retko klimanjem glave ili sklapanjem očiju, ponekad skoro bez ijedne reči, ili sa ponekom prebačenom preko donje usne. Pogled tokom spremanja sahrane i samog opela - spušten, tih i jasan.
Ono što sam uspeo da čujem iz njenih usta tog dana bilo je da joj ne treba niko da bude pored nje te je zato došla sama. Iako sam znao da u svojoj ljubičastoj dvorani grca u plaču, nije nam poklonila ni trunku svoje tuge, goleme i teške, goleme i gorke, goleme i sumorne, goleme i trome. To je odavao njen nepravilan hod i bol u kuku, koji je sestri priznala da je razara jače nego što je ikad mogla i zamisliti.
Sada je hodala stabilno. Ruke su joj letele oko struka. Čini se kao da je jurila u zagrljaj nekom muškarcu.
SPINELESS III
ONA
Nesigurne u osećanja,
ali sigurne u osećaj,
moje usne padaju ničice
na njegove ključne kosti.
Samo on ima
takve ključne kosti -
skelet leptira
koji me podiže visoko,
u vrtlogu od laganih ljuljašaka.
Čvrsto prikovana mislima
za njegov stabilan prvi pršljen,
upijam svetlost ulice
i prenosim te zrake po asfaltu
kroz slomljeno telo.
Topla krv sjurila mi je
iz gornjeg nepca kroz nos
i ispunila mi obraze
svojom lakom vrelinom,
nežno poput teget pliš trake;
i iz pogleda mu čitam:
"Zbunjenost."
ON
Ni sam ne znam zašto.
"Kako" je lako objasniti.
Klatila se
na poslednjim atomima snage
za tu sedmicu,
gledala me spremno i bila blaga.
Da sam samo mogao,
ušao bih joj u ramena,
u to meko i postojano meso,
kroz grlo joj se popeo
do tankih obrva i nosa
i grlio joj te nestabilne misli.
Svetlost iz kosmosa
poklanja najlepši spektar boja
kroz njeno stakleno telo.
Očaran,
ljubio bih joj ruke
do jutra nekog.
Ptica.
Čuo sam pticu
kada sam je poljubio.
Mislila je da je san
kada se prividno probudila.
U pogledu sam zasigurno prepoznao jedno:
"Svesnost sna."
среда, 12. јун 2013.
недеља, 2. јун 2013.
SPINELESS II
ONA
Koliko je nezamislivo
da leži sad
pored mene...
Koliko bi bilo neverovatno
videti svetlost
kroz njegove roletne...
Da li bi kretanje mog tela
bilo nepoštovanje njegovog duha?
Koliko bi se bunio?
Koliko li je željan
vidika samo?
Besmisleno je
govoriti o smislu
misleći na nas
kao na dvoje.
Pala bih u čudo
da tela nam se spoje.
ON
Koliko je samo nezamislivo
to što nije pored mene...
Njen dodir udišem
svakog popodneva
kada me budi svetlost
sunca koje se sprema da zađe
za brdo.
I za nju -
još samo danas.
"Još samo danas",
ponavljam i dan danas.
Suludo je razmišljati
o njenom senzualnom pokretu
za mene,
ali kada bi mi samo poklonila
jedan ljubavnički uzdah -
izdah neka proguta -
držao bih čudo u rukama.
среда, 29. мај 2013.
петак, 24. мај 2013.
субота, 11. мај 2013.
четвртак, 18. април 2013.
Nostalgija za utorkom
Fali mi tvoja učmalost.
Fali mi tvoje značajno pripovedanje.
Fali mi tvoj uzdisaj
kada su ti usne na cigareti,
taj ogavni ritual,
koji nikada nisam mogla da gledam
bez groznice u malom mozgu.
Fali mi tvoj pogled
meko naoštren,
tvoj ogroman osmeh
i tvoje sive, debele šake.
Fali mi tvoja šala,
bore oko očiju
Fali mi samo minut svega toga.
понедељак, 15. април 2013.
Tri tačke
"Lek je dodir...
Drugi čin."
Moram da te isprovociram
kao inspiraciju
da realnost ne bi bila
oponašanje umetnosti,
da ne kažem - života.
Pobuna.
Potvrdno klimanje.
Pred pogledom - duša.
A ti gledaj ravnodušno
ako si životinja.
I onda -
poljubac.
Star čitav jedan vek.
I moja suzdržanost
da ti ne odgovorim
na svaku reč
iz tih kratkih sintagmi.
Žena.
(Ipak sam ja žena.)
недеља, 31. март 2013.
Walkin' on broken glass
Koračanje krvavih nogu sa bolom, koji oštećuje kosti, sposobna da osetim svako krzanje i dodatno presovanje otpalih ljuspica prepunih fosfora; bol, koji se zariva u slabini, u vratu, boli negde u malom mozgu... ali i predivan zvuk kršenja stakla pod tim istim stopalima crvenim i užarenim; zvuk, koji lepotu kao pojam estetike diže na viši nivo, zvuk, koji poklanja stranice pune svetlih reči i mekih kao obraz - zvuk koji obećava večni život.
Koračanje se nastavlja, a kada se dođe do kraja, vraća se duž tih par kvadratnih metara nazad. I onda opet sve iz početka... sve dok srč ne prostruji kroz krvotok.
* Fusnota za prvu strofu pesme "Emotivni ljubavnici" na blogu Moderni vrt - http://modernivrt.blogspot.com/2013/03/emotivni-ljubavnici.html
субота, 23. март 2013.
понедељак, 11. март 2013.
SPINELESS I
ONA
Umro je.
Javio mi je
da će se to desiti,
da će to učiniti.
"Svet je isti
i s druge strane
ogledala",
pisalo je.
Napolju samo kiša.
I on van svog tela.
Javila sam mu
da se vidimo onda tamo.
Težina...
Čemer...
Jad!
Ma Pakao umire na zemlji!
ON
Njene knjige
mirišu na sandalovinu.
Ona hoda
i muški rod umire
pred bistrinom njenog uma
prenesene u stvarnost
kroz njene oči.
Na njenom licu
osmeh je staložen.
Ne mora da izgovori ni reč,
ja lečim se
od njenih odgovora
i moja smrt tone u pesak
njene veličanstvene pustinje
od tišine.
Umro je.
Javio mi je
da će se to desiti,
da će to učiniti.
"Svet je isti
i s druge strane
ogledala",
pisalo je.
Napolju samo kiša.
I on van svog tela.
Javila sam mu
da se vidimo onda tamo.
Težina...
Čemer...
Jad!
Ma Pakao umire na zemlji!
ON
Njene knjige
mirišu na sandalovinu.
Ona hoda
i muški rod umire
pred bistrinom njenog uma
prenesene u stvarnost
kroz njene oči.
Na njenom licu
osmeh je staložen.
Ne mora da izgovori ni reč,
ja lečim se
od njenih odgovora
i moja smrt tone u pesak
njene veličanstvene pustinje
od tišine.
Podsetnik
Do suza me dovodi sećanje na dane kada smo bili rastavljeni. Koliko sam govorila sebi: samo da mi je sada tu, kao prijatelj, ne ni kao ljubavnik, kao čovek koji možda jednom u godinu dana svrati ili zaluta u moj dom na kafu u poodmaklo popodne, i koji bi da, sa blagim vinom u osmehu, jedva vidljivom ako u mislila pređem rukom, raspreda sa mnom o finim šarenim perlama naših dana i o onim oblacima, koji nam okreću glavu ka zidu; sa ogromnom željom za samo jednim bliskim dodirom, koji ne da vazduha i prostrorijama gde je promaja duboka.
I gubili smo se tada kao da je najteže na svetu reći da želim da ti pomirišem kosu, da ti dodirnem ruku između palca i kažiprsta, da želiš da ti potvrdim da shvatam sve te beskrajne i sakrivene velike reči koliko ti jeste lepo sada sa mnom... a ja ti do u beskonačno puštam melodiju iz prstiju i vadim slova iz grlatih knedli samo da ti na treptaj oka pokažem ono što bih da ti učinim svakodnevicom. Ne znam ni dan danas i neću nikada shvatiti odakle mi hrabrosti za to.
I kad da smo u pesmi čekali za ljubav bolji dan. A toliko iste i nestrpljive u pulsu svakog jutra kada baci prve vodene znake na lica nam. Znam za to. Kao što nisam znala davno jednom zašto ne mogu da pišem o tebi.
Trčale su neumorne nedelje ionako kratkog leta, verale nam se misli do najsjajnijih zvezda čija imena nismo umeli da izgovorimo, ali smo znali da nam se dopadaju kao jesen, krali smo iz pogleda prijatelja razloge da prođemo kraj delova naših blizina, i jedne noći prosuli smo sve oblike mučenja iz utroba nam. Poklonila sam ti mesto na kojem sam i sa kojeg me možeš pomeriti na baš taj način kako si smislio u tom trenutku.
I pomerili smo se oboje te noći.
I gubili smo se tada kao da je najteže na svetu reći da želim da ti pomirišem kosu, da ti dodirnem ruku između palca i kažiprsta, da želiš da ti potvrdim da shvatam sve te beskrajne i sakrivene velike reči koliko ti jeste lepo sada sa mnom... a ja ti do u beskonačno puštam melodiju iz prstiju i vadim slova iz grlatih knedli samo da ti na treptaj oka pokažem ono što bih da ti učinim svakodnevicom. Ne znam ni dan danas i neću nikada shvatiti odakle mi hrabrosti za to.
I kad da smo u pesmi čekali za ljubav bolji dan. A toliko iste i nestrpljive u pulsu svakog jutra kada baci prve vodene znake na lica nam. Znam za to. Kao što nisam znala davno jednom zašto ne mogu da pišem o tebi.
Trčale su neumorne nedelje ionako kratkog leta, verale nam se misli do najsjajnijih zvezda čija imena nismo umeli da izgovorimo, ali smo znali da nam se dopadaju kao jesen, krali smo iz pogleda prijatelja razloge da prođemo kraj delova naših blizina, i jedne noći prosuli smo sve oblike mučenja iz utroba nam. Poklonila sam ti mesto na kojem sam i sa kojeg me možeš pomeriti na baš taj način kako si smislio u tom trenutku.
I pomerili smo se oboje te noći.
Prelom
Lomi se u meni nedeljama nešto teško kao grumen zemlje. Sve mislim pritisak vazduha u vlažnim danima meša toplotu mojih misli sa virusom Ravnodušnost i da je ovo samo još jedan od poslednjih puta. Ne znam do kada. Možda do danas i onda stvarno nikad više. Do kada? Do danas i nikad više. Ali stvarno.
Nema tu ničeg za mene, koliko god poruke ostavljala na stolovima, po podu, kraj ulaznih vrata. Samo suze u mojim rukama kada se sve vrati na moju adresu.
Neću više da se krpim. Nema smisla. Preći ću još jednom sama ceo put i znaću da sam i to mogla sama.
On nikada nije umeo. Nije me ni video dobro da bi mogao da me zaboravi, a pamećenje mi je gore od njegovog i ja ga i dalje poznajem.
Šteta. Mogla sam mu pokloniti cveće, video bi deo savršenog dana.
четвртак, 14. фебруар 2013.
Prošla
Pričali
smo o planu putovanja.
Poželeo
je da idemo i u Nemačku.
Ideja
o Norveškoj nadasve mu je bliska.
Prošlost
mi je priredila iznenađenje –
zabavu
i stilizovanje...
mog
Ega.
Tada
joj opraštam sve
iako
sam samo tren pre ulaska u njene sobe
pomislila
da je ostavim,
da
odem bez reči,
onako
bezobrazno i mistično,
onako
kako sam prezirala.
Ali
zaboga!
Ona
me je čekala čitava 3 sata
i
ja ulazim,
velika,
i
prepuštam se rukama nekim
da
mi mrse kosu,
da
mi oblače tu tešku, predivnu haljinu,
baš
onakvu kakvu sam sama sebi htela sašiti ovih dana.
Ona
me odlično poznaje.
Tu
padam.
I
ustajem.
Ustajem
jer sam se probudila.
уторак, 12. фебруар 2013.
четвртак, 7. фебруар 2013.
Limb
„To
je samo period”, progovaram. Kao iz topa besne tvoje obuzdane misli
kroz ta zelena usta: „Period,
koji se mnogo ponavlja i koji mnogo, mnogo dugo traje.”
Na tim usnama odmaram oči. Tvoje usne su i moj
parfem. Frotir za moj kuk. I muslin za moje grudi.
Saznajem
sve o tebi iz par matematičkih pojmova: 0, +, A, B. Ili ništa ili
sve. Ili niko ili sam. Ili ničeg il’
svega previše. A to zavodi me.
Klatiš
se na klimavoj ravni, ne možeš da se odlučiš gde bi, iako odlično
znaš koja je tvoja strana. Povlačiš osmeh jer očekuješ pitanje.
Padam u nesvest od brzine uspostavljanja relacija između tvojih
skakutavih ideja obučenih u dobru percepciju stvarnosti sa po kojom
pahuljom na nosu. Snove samo vučeš iz navike.
Toneš
u moje lice. Svi se zaustavljaju kod mojih očiju. Ti ne staješ. Ti
nestaješ u mojim rukama.
Gubi
ti se trag kada poželiš svetlost. Pred sobom stojiš spokojno
zatvoren. Lebdi između uzdaha i izdaha seta za prošlim životom.
Koračaš kao da si još uvek u Paklu iako Limbo miriše na spaljenu
sandalovinu. Hajde da čitamo, svako posebno, „Božanstvenu
komediju”
i
uporedimo analize. Znam da ćeš se složiti sa mnom da je Pakao
najbolji deo za stvaranje osnovnog postulata sopstvenog življenja
kada dođeš do (K)Raja.
Пријавите се на:
Постови (Atom)