среда, 26. јун 2013.

Ponor


Silazak u ponor. 
Memla stvara čipkast baldahin oko moje glave i ramena.
Igličastim hodom gazim po olovu koje mi se lepi za cipele. Ne znam ni zašto sam ih obula.
Usne prinosim zidovima, trošnim i masnim od osunčanog ustajalog vazduha. Blatnjavi prah grli mi usne poput praha sa kolača, nemam gde pa samo istopim malo vode iz oka. Primačem ramena tom istom smola-zidu i stojim tako dugo u nadi da neće još svanuti - u nadi da imam vremena za spavanje.


недеља, 23. јун 2013.

четвртак, 20. јун 2013.

Prolaz


I prošla je pored mene kao da me nije videla. A pogledala me je toplo i meko poput grana procvetale trešnje i osmehnula se jednako blago kao da je ugledala dečaka kakvog, a ne starca, oronulog, ali urednog, i belog lica. 
Pomišljam kako se ipak rasplakala kasnije zbgo toga što mi se nije javila jer da je sve u redu, zagrlila bi me jako i ponavljala neke pozdravne rečenice kao da mi je drug iz vojske, a ne nešto bliže.
On je umro. Došla je na sahranu sama. Ćutala je skoro sve vreme. Govorila bi samo kada bi je neko nešto pitao. Kratko bi odgovarala, potvrđivala, odobravala, ne retko klimanjem glave ili sklapanjem očiju, ponekad skoro bez ijedne reči, ili sa ponekom prebačenom preko donje usne. Pogled tokom spremanja sahrane i samog opela - spušten, tih i jasan.
Ono što sam uspeo da čujem iz njenih usta tog dana bilo je da joj ne treba niko da bude pored nje te je zato došla sama. Iako sam znao da u svojoj ljubičastoj dvorani grca u plaču, nije nam poklonila ni trunku svoje tuge, goleme i teške, goleme i gorke, goleme i sumorne, goleme i trome. To je odavao njen nepravilan hod i bol u kuku, koji je sestri priznala da je razara jače nego što je ikad mogla i zamisliti.
Sada je hodala stabilno. Ruke su joj letele oko struka. Čini se kao da je jurila u zagrljaj nekom muškarcu.


SPINELESS III


ONA

Nesigurne u osećanja,
ali sigurne u osećaj,
moje usne padaju ničice
na njegove ključne kosti.

Samo on ima
takve ključne kosti -
skelet leptira
koji me podiže visoko,
u vrtlogu od laganih ljuljašaka.

Čvrsto prikovana mislima
za njegov stabilan prvi pršljen,
upijam svetlost ulice
i prenosim te zrake po asfaltu
kroz slomljeno telo.

Topla krv sjurila mi je
iz gornjeg nepca kroz nos
i ispunila mi obraze
svojom lakom vrelinom,
nežno poput teget pliš trake;

i iz pogleda mu čitam:
"Zbunjenost."




ON

Ni sam ne znam zašto.
"Kako" je lako objasniti.
Klatila se
na poslednjim atomima snage

za tu sedmicu,
gledala me spremno i bila blaga.
Da sam samo mogao,
ušao bih joj u ramena,

u to meko i postojano meso,
kroz grlo joj se popeo
do tankih obrva i nosa
i grlio joj te nestabilne misli.

Svetlost iz kosmosa
poklanja najlepši spektar boja
kroz njeno stakleno telo.
Očaran,

ljubio bih joj ruke
do jutra nekog.
Ptica.
Čuo sam pticu

kada sam je poljubio.
Mislila je da je san
kada se prividno probudila.
U pogledu sam zasigurno prepoznao jedno:

"Svesnost sna."

недеља, 2. јун 2013.

SPINELESS II


ONA

Koliko je nezamislivo
da leži sad 
pored mene...
Koliko bi bilo neverovatno
videti svetlost 
kroz njegove roletne...

Da li bi kretanje mog tela
bilo nepoštovanje njegovog duha?
Koliko bi se bunio?
Koliko li je željan
vidika samo?

Besmisleno je 
govoriti o smislu
misleći na nas
kao na dvoje.
Pala bih u čudo
da tela nam se spoje.



ON

Koliko je samo nezamislivo
to što nije pored mene...
Njen dodir udišem
svakog popodneva
kada me budi svetlost 
sunca koje se sprema da zađe

za brdo.
I za nju -
još samo danas.
"Još samo danas",
ponavljam i dan danas.

Suludo je razmišljati
o njenom senzualnom pokretu
za mene,
ali kada bi mi samo poklonila
jedan ljubavnički uzdah -
izdah neka proguta -
držao bih čudo u rukama.