недеља, 24. јун 2018.

Neki drugi utorak


Nećemo se više nikada sresti. To je tužno. Izuzetno tužno. Izuzetna tuga. Savršena tuga. Toliko savršena da pomišljam da je naš odnos bio na relaciji ljubavnika i ljubavnice, a ne da smo ista krv. Kobna drama. Komunikacija koja puca po šavovima. 

A Bili Holidej peva, a ti si voleo da je slušaš. Počela sam da je slušam i ja, dala sam joj šansu, iako mi na prvo slušanje nije legla. 

Žao mi je što ne mogu da izuzmem tvoju izuzetnost od svega silovitog u tebi, zbog tvog ega većeg od najveće ljubavi. U godinama sam tvojim, onda kada si me oterao od sebe, lepo spakovao i još lepše ispratio. Sada znam koje si sve izbore imao, a ti si izabrao da odem. 
Puno sam plakala tokom putovanja, iako smo slušali muziku i uživali u prizorima na putu. Bog je zaista pokušavao da mi ulepša taj dan.
Pokušavala sam da shvatim tvoju odluku da više ne živimo zajedno. To je tako bilo strašno i stresno, bez obzira na još stresniji zajednički život koji smo imali. Nisi svestan koliko...

Lako je tebi kada si oduvek bio u roditeljskom gnezdu, pa čak i onda kada si imao sopstvenu porodicu. Ti ne možeš da znaš kako je meni bilo i ja znam da od tebe to ne mogu da očekujem. 

A toliko bih pričala opet sa tobom o svemu što znaš - istorija, iskustvo na poslovima koje si radio, ljudi koje si upoznao. Ali ne mogu da preskočim sve te knedle u grlu mi, nastale zbog svakog tvog fizičkog udarca, emotivnih ucena, psihičkih metaka, finansijskih restrikcija. 
Ali hvala ti, dušo sa kojom sam imala ovaj brutalan dogovor, što si mi sve to dao, svesno ili nesvesno. Jer zbog sveg tog sranja, koje si mi, na sopstveno i zarad sopstvenog zadovoljstva, priredio sa nikada viđenim fanfarama, danas znam koliko sam moćna što sam sve te teskobe uspela da zapalim vatrom koja je deo mog bića i pustim ih da sagore. Neću, bre, ni da čistim to mesto, to zgarište. Odneće neki vetrovi, istruliće pod snegovima i biće... kao da ih nikada nije ni bilo. 

Nadam se da se nikada nećeš pokajati zbog svojih izbora. To je najgore što možeš sebi da prirediš. Dobro je kajati se jedino zbog stvari koje nismo učinili. Mada u tvom slučaju, to mu dođe na isto. Nisi učinio jednu stvar - nisi me voleo. Nisi svestan koliko bi ljubavi dobio danas. Ovako... mogla bih samo knedle u grlu da ti poklonim. Ali evo, poštedeću te toga. 

Nećemo se više nikada sresti. To je moj izbor. 
Pokušaj da živiš nekad između dva rastrgnuta minuta. Tu je lepota života. 



среда, 14. септембар 2016.

недеља, 10. јануар 2016.

Muzika i mirisi


Obukla sam svoju suštinu.
Razmišljam o tome koliko ih samo imam.
Setim se nekih prošlih. Muzika i mirisi mi pomažu jako dobro. Ja sam dobro.
I sva ta melanholična stanja u nama su iskonski. Možda se samo treba vratiti započetom i jednostavno dotaknuti osećaj sreće. Da li znamo razliku između osećaja sreće i sreće? Neko je rekao da Bog ima bolji scenario za nas od nas samih. Ili bogovi. Kako vam drago.
A kroz pisanje samo se oblačimo u bogove. Muzika i mirisi nas razoružavaju. Oblače nas u našu realnost – u našu slabost i unutrašnje suze, u naše osmehe usled saznanja, u naš san o sreći, u našu slobodu, koja nam je možda najveće ropstvo. Ali bez straha od skoka, najbolji kadrovi su nam pred nosom.
Odlazak u daljinu mislima je uvek bio spas. Ma gde da si pošao? To je zahtevnije i teže od fizičkog putovanja. Bez obećanja samo. Idi. Šta te briga? Šta mene briga?!
Muzika i mirisi će te vratiti. Uvek.
I sve te reči na slovo M.
Mekoća. Malo. Milina. Minimalno. Možda.
Večna pitanja na koj sada imam odgovore. Da li sam sada neko drugi?
Valjda ne možeš imati sve. Da li je potrebno sve?
Ovaj tekst je mogao imati drugačiji kraj. Da li je potreban drugačiji kraj?
Da li je potreban kraj?
Ti nastavci i svezani repovi savršena su perjanica za moju suštinu.

 

Melanholija


Te mladalačke ljubavi velike su i jake. Toliko jake da nas očas posla ubede da će zauvek trajati.
Prestaneš da misliš kada prođu, ali kada ih se se setiš... Krene ta muzika koju ste stvarali zajedno, pojave se sve staze koje ste pregazili, čuju se sve te reči koje su bile magične i koje drugi izgovaraju prazno.
Vidiš uspomene uživo. Vidiš predele koje si hteo da sačuvaš kada si ih prvi put video. Slike svih dana oslikaju dan nekom starom energijom – energijom koju si prerastao.
Lažna razmišljanja sa večitim lutanjima i pucanj svesti iznad glave ili u glavu – nisi ni siguran. Nikada kajanje zbog svega. Samo melanholija. I jedan kišni dan za odmor.
Opevati sve stare ljubavi – da li ćemo ih tako uspavati zauvek?
Ili ih pustiti da žive na miru i da svrate ponekad, pa čak i iznebuha, u misli i u snove? Da svrate sa svim svojim istinama i lažima bez namere da se vrate... progutati knedlu, pustiti ih da prođu brzinom kojom žele i nastaviti plovidbu.
Mora su široka, horizonti rasuti. Ne vredi rasipati se.

Lakše


Snobizam i predrasuda u toplim mislima
I promena koja smiruje u nekim tuđim rukama.
A ja sijam kao sunce i bespogovorno mi veruješ
Jer nijedna jedina reč koju izgovaram zaista nije...
I prepuštam se. I prepuštaš se.
I oprosti mi unapred na spuštanje u ponore.

Vrtlog mi zatvara srce, vrtlog me ubija.
Ja ne znam šta je ljubav kada nepoverenje opija.
Lakše je uz par nervoznih reči izaći iz sebe
I preneti stvari i pustiti snove i zatvoriti se.

Lakše je. Teško je.

Gledaj me kao čovek


Tiha osveta?
Grozno.
Nebiće.
Neljudski.
Nervoza.
Napetost.
Ništavna nirvana.
Uzaludan osmeh.
Daleka patnja.
Nekoliko reči.
Ista igra.
Neumorna igra.
Zauvek igra.
Omađijana i pomahnitala.
Nesebično sebična.
Pucanje.
Šavovi.
Klišei.
Patetika.
Gnoj.
Bol. 
Koješta.
Fokus.
Nebiće.
Mašina.
Konačno.
Život.
Aman više!
Odrasti!
A ti prestani!
Nervni slom.
Zadovoljna?
Nisam htela.
Nisam ni ja htela.
Mnogo toga.
Zaustavljanje.
Muka mi je od brojanja do deset i dubokog disanja.
Želim samo da dišem.
Ostavi me i voli me.
Ako možeš.
Još uvek.
Samo ne patetično.
Uzdigni se iznad sebe i onda me voli.
Ne pre.
I shvati me.
Ako želiš. 
Jer umem i ja da plačem, samo neću.
Nemam vremena.
Nemam potrebu.
Komunikacijski slom.
Neznanje.
I o čemu mi onda pričamo uopšte?
Kakav privid...
Živi slobodno.
Pusti konvencionalnosti.
Otpusti sopstvene navike i praksu.
Budi nova.
Voli sebe takvu.
Voli mene ovakvu.
Samo se probudi. 
Ili makar razbudi.
I gledaj me kao čovek.
Gledaj me ravnoj sebi.


четвртак, 27. август 2015.

Ozlojeđenost


Da li zaista ujedamo kada smo najviše povređeni?
Paradoksalno je i koliko samo realno.
Da li su ozlojeđena srca najosetljivijia i toliko gorka
Da i sam pogled na njih izaziva ljigav osećaj u ustima,
Poput dodira neke prljave sluzokože?
Znam da taj osećaj može trajati godinama.
Znam da postoje šanse da se nikada ne izgubi.
Jedino bi možda gledanje u Sunce i bilo koji izvor života
Mogao da odagna taj osećaj trnjenja oko srca.
Taj osećaj koji svu krv pumpa ka mozgu,
Da totalno poremeti misli, da pomuti emocije,
Da otruje i jezik, da slomi dobro.
Molim za bokale Sunca i Om vode,
Da mi očiste dušu,
Umiju noge,
Da čistim koracima zakoračim u novi dan.
Ili mi je dovoljna i kap ljubavi?

 

 

 
 

уторак, 21. април 2015.

Ta tiha teška Težina


Sa kim?
Sa kim da podelim tu težinu?
Sa kim da podelim tu težinu teško definisanu i nepodnošljivu, i to razjedanje savesti što budi?

Kako Promenu postaviti kao postulat Zdravlja i pokrenuti mašinu nikada testiranu?
Hoće li ikada taj Zvuk života pustiti i glas funkcionisanja u znak ispravnog rada?

Sa kim da podelim tu tihu težinu tešku kao grumenje moje prošlosti?

Hoće li se onda sve otpustiti samo od sebe? Onda bi sve proradilo.
I radilo. 
Dobro.


четвртак, 5. фебруар 2015.

Crno Sunce moje

Crno Sunce
Iceo svet spreman za moj povratak –
Tebi, sebi, nama.
Ja ne vidim ni Crno Sunce
Kada tebe ne vidjam.


субота, 10. јануар 2015.

Periodi


Poznajem dobro tu svetlost,
koja se probijala kroz roletne moje sobe;
sobe u kojoj sam odrasla
i u kojoj nisam bila svesna sebe,
ali sam bila prinuđena
da sedim godinama u svom društvu.
Svakog dana bih napravila nešto novo.
Ponekad mi se činilo
da te ideje jedva stižu da progledaju.
Kada bi ih završila,
zajedno smo im se radovale:
i ja, i moja druga ja i same ideje.

Često sam se pitala šta bi moglo danas
da me natera da se osudim iznebuha.
Iako često pomislim kako je to
samo moja patnja,
pouzdano znam da tiho svi žive
tu tihu osudu i kritiku od strane sebe samih.
Svi koji su odvojeno živeli od sebe.

Ah, koliko samo suza…
Ah, koliko samo glasnih ridanja…
Ah, koliko istinske tuge.
Sve to iz nepoznatih, ali čvrstih razloga,
postojanih kao Himalaji,
upornih kao požar,
brzih kao reka,
glasnih kao revolucija.

Danas - sve, samo ne smeh.
Onaj smeh iz rečenice:
“Jednog dana tome ćeš se smejati,
koliko si samo bio lud što si patio.”
Ta rečenica je ludost.
Smisao svakog provedenog dana
meri se sadašnjim znanjem.
Iskustvo ne može da povrati vreme.

Ali svetlost…
Ta svetlost ume i tek kako.
Ta svetlost ume da povrati vreme
i učini me srećnom još jednom -
dok živim ovde
trenutke od pre deceniju, dve.
I miris.
Taj miris nemira i mlade krvi.

среда, 23. јул 2014.

Princip


Pući će u meni, poput Velikog praska, sve moje želje i snovi.
Odmah i sad - to je dominantan pojam u njihovom postojanju.

Ostati dosledan sposobnosti za sve, probuditi se iz dugog dremeža jer niko nije kriv za moj umor i tromost, i zapnuti iz petnih žila da se dosegne Vrhunsko. To je moj dominantni pojam.
Hodati, hodati, hodati jer umor je izmišljotina.
Prelazak u drugu krajnost - nepotrebna metamorfoza.
Mučnina je samo pratilac uspostavljanja navike, a navika je i komad organizovanosti, i treset zdravlja.
Zdravlje proizilazi iz slobode. 
Sloboda je izbor. 
Ja bih uspostavljanje sklada radi harmoničnog odnosa između mene i mene.


недеља, 13. јул 2014.

Start


Bura u meni. Kiše neće biti. Hodam duboko. Hodam. Hodam... Na sve bih strane.
Možda treba da priznam da sam lutalica. Nulta tačka. I želja da me umetnik razume.
Uvući se u društvo kroz sve društvene nauke i pojave i onda se uzdugnuti iznad. Belo platno posmatrati zelenim očima. Provući se kroz još vreo žar, još jednom samo. Još jednom potvrditi sebe.
Tada ću shvatiti život bilja i uspeti da se pretvorim u smiraj dana.
''Working hard'' ne izlazi mi iz ušiju. Da, posle svega tek sada zapnuti. I zaboraviti na svako vreme.

Dobro je da nije nigde zapelo. 



четвртак, 29. мај 2014.

Šah-mat

Otpustiti sve. Udahnuti duboko.
Jedan zalogaj hleba i gutljaj lagane kafe. Tek toliko da se namoči ta ukusna tekstura na mom jeziku. Jedan veliki čovek bio je zadovoljan i sa pola šolje tople vode i šećera.
Skidam sa sebe sve repove. Samo se bespotrebno vucaraju. Toaleta mi već blista na ovom majskom suncu.
Ljubav sigurno držim u zubima; dok govorim, ona se meškolji u mom osmehu. Toliko ima smisla svaka moja filozofska misao u tom trenutku.
Prekidam sve užegle niti, sve te naftalinske reči od čoje. Težina je lepa samo u prstenju na rukama dok limun-napitak u čaši tek gubi od svoje svežine na nekoj verandi neke kuće. U nekoj šumi. Sa divnim pogledom na nove dane.
Repovi su spaljeni. Duboka je noć. Mirna i staložena čekam da svane još jednom.







петак, 4. април 2014.

Rasipanje


Pali smo u večnost.
Zamrznuti završavamo priču
i počinje poezija.
Belo, žuto, plavo i ružičasto pred očima -
sve treperi od oblika i boja.
Samo okreti i po koji dodir -
ništavno je sve u odnosu na našu povezanost.

Igraš mi oko članka.
Popela sam ti se na usne.
Reči su odavno izgubile vrednost.
Ne lupaj, molim te!
Pa pogledaj se samo...
Ne podsećaš li na mene?

Horor ne postoji.
Možda se opet poezija rasipa
po nečijoj sobi.

субота, 25. јануар 2014.

Četiri


Četiri raskida. 
Mnogo pomirenja.
I veoma sigurna neizvesnost.
Tolerancija, onda ljubav. 
Pa jedan dodir realnosti po toplom obrazu.
Svaki put u pogrešno vreme
jer pravo vreme je samo u mojim rukama.

Četiri. Smrt.
I pola srca.
Ponekad nije neophodno napisati dramu. 
Verodostojnije je izmisliti novu kratku formu 
kao podformu drame, 
samo zbog tog jednog nepresušnog lajt-motiva - 
da je uspeh posle opraštanja 
moguć.

понедељак, 20. јануар 2014.

Divided havoc


Podeljene misli, podeljeni strah... podeljena je svaka moja reč. 
Govorim novim jezikom, polu-rečima - izgovorene su sve, nasumice spojenih slogova, prelomljene reči. 
Problem je postao ukras na mom radnom stolu, emituje nepotrebnu energiju, a ja nikako da zatvorim usta. 

четвртак, 9. јануар 2014.

Nova Ona



Moja sena na prozoru - ona.
Moje biće u tvom dvorištu - ona.
Moj topli pogled - ona.
Moja smirenost - ona. 

Moje opraštanje - ona. 
I naš krevet - ona.
Tišina u našem krevetu - ona.
Moj nakit - ona.

Devojčica u meni - ona.
I tuga u meni - ona.
Moja neodoljivost - ona.
Ali moj mrak svetlosti je pun.

Njene suzdržane reči
možda su Nova Ona. 
Ne zovi je kroz mene,
remetiš mi auru.