понедељак, 11. март 2013.

Podsetnik

Do suza me dovodi sećanje na dane kada smo bili rastavljeni. Koliko sam govorila sebi: samo da mi je sada tu, kao prijatelj, ne ni kao ljubavnik, kao čovek koji možda jednom u godinu dana svrati ili zaluta u moj dom na kafu u poodmaklo popodne, i koji bi da, sa blagim vinom u osmehu, jedva vidljivom ako u mislila pređem rukom, raspreda sa mnom o finim šarenim perlama naših dana i o onim oblacima, koji nam okreću glavu ka zidu; sa ogromnom željom za samo jednim bliskim dodirom, koji ne da vazduha i prostrorijama gde je promaja duboka.
I gubili smo se tada kao da je najteže na svetu reći da želim da ti pomirišem kosu, da ti dodirnem ruku između palca i kažiprsta, da želiš da ti potvrdim da shvatam sve te beskrajne i sakrivene velike reči koliko ti jeste lepo sada sa mnom... a ja ti do u beskonačno puštam melodiju iz prstiju i vadim slova iz grlatih knedli samo da ti na treptaj oka pokažem ono što bih da ti učinim svakodnevicom. Ne znam ni dan danas i neću nikada shvatiti odakle mi hrabrosti za to.
I kad da smo u pesmi čekali za ljubav bolji dan. A toliko iste i nestrpljive u pulsu svakog jutra kada baci prve vodene znake na lica nam. Znam za to. Kao što nisam znala davno jednom zašto ne mogu da pišem o tebi.
Trčale su neumorne nedelje ionako kratkog leta, verale nam se misli do najsjajnijih zvezda čija imena nismo umeli da izgovorimo, ali smo znali da nam se dopadaju kao jesen, krali smo iz pogleda prijatelja razloge da prođemo kraj delova naših blizina, i jedne noći prosuli smo sve oblike mučenja iz utroba nam. Poklonila sam ti mesto na kojem sam i sa kojeg me možeš pomeriti na baš taj način kako si smislio u tom trenutku. 
I pomerili smo se oboje te noći.


Нема коментара:

Постави коментар