четвртак, 7. фебруар 2013.

Limb

To je samo period”, progovaram. Kao iz topa besne tvoje obuzdane misli kroz ta zelena usta: „Period, koji se mnogo ponavlja i koji mnogo, mnogo dugo traje.” Na tim usnama odmaram oči. Tvoje usne su i moj parfem. Frotir za moj kuk. I muslin za moje grudi.
Saznajem sve o tebi iz par matematičkih pojmova: 0, +, A, B. Ili ništa ili sve. Ili niko ili sam. Ili ničeg il svega previše. A to zavodi me.
Klatiš se na klimavoj ravni, ne možeš da se odlučiš gde bi, iako odlično znaš koja je tvoja strana. Povlačiš osmeh jer očekuješ pitanje. Padam u nesvest od brzine uspostavljanja relacija između tvojih skakutavih ideja obučenih u dobru percepciju stvarnosti sa po kojom pahuljom na nosu. Snove samo vučeš iz navike.
Toneš u moje lice. Svi se zaustavljaju kod mojih očiju. Ti ne staješ. Ti nestaješ u mojim rukama.
Gubi ti se trag kada poželiš svetlost. Pred sobom stojiš spokojno zatvoren. Lebdi između uzdaha i izdaha seta za prošlim životom. Koračaš kao da si još uvek u Paklu iako Limbo miriše na spaljenu sandalovinu. Hajde da čitamo, svako posebno, Božanstvenu komedijui uporedimo analize. Znam da ćeš se složiti sa mnom da je Pakao najbolji deo za stvaranje osnovnog postulata sopstvenog življenja kada dođeš do (K)Raja.


Нема коментара:

Постави коментар