„To
je samo period”, progovaram. Kao iz topa besne tvoje obuzdane misli
kroz ta zelena usta: „Period,
koji se mnogo ponavlja i koji mnogo, mnogo dugo traje.”
Na tim usnama odmaram oči. Tvoje usne su i moj
parfem. Frotir za moj kuk. I muslin za moje grudi.
Saznajem
sve o tebi iz par matematičkih pojmova: 0, +, A, B. Ili ništa ili
sve. Ili niko ili sam. Ili ničeg il’
svega previše. A to zavodi me.
Klatiš
se na klimavoj ravni, ne možeš da se odlučiš gde bi, iako odlično
znaš koja je tvoja strana. Povlačiš osmeh jer očekuješ pitanje.
Padam u nesvest od brzine uspostavljanja relacija između tvojih
skakutavih ideja obučenih u dobru percepciju stvarnosti sa po kojom
pahuljom na nosu. Snove samo vučeš iz navike.
Toneš
u moje lice. Svi se zaustavljaju kod mojih očiju. Ti ne staješ. Ti
nestaješ u mojim rukama.
Gubi
ti se trag kada poželiš svetlost. Pred sobom stojiš spokojno
zatvoren. Lebdi između uzdaha i izdaha seta za prošlim životom.
Koračaš kao da si još uvek u Paklu iako Limbo miriše na spaljenu
sandalovinu. Hajde da čitamo, svako posebno, „Božanstvenu
komediju”
i
uporedimo analize. Znam da ćeš se složiti sa mnom da je Pakao
najbolji deo za stvaranje osnovnog postulata sopstvenog življenja
kada dođeš do (K)Raja.
Нема коментара:
Постави коментар