петак, 9. март 2012.

Utorak



Utorak. Dva. Stene... Pojela sam nokte. Probudila sam neke uspomene. Most, ulaz, hodnik; težina koraka bez obzira na blizinu, želja za nizanjem pojmova i perli starih kao zemlja, sada - bez pravilnog ritma i snage u rukama i sa istim nožem u butinama. Saznanje da su vrata za samo koji sprat više ipak me nije nateralo da krenem pešice. Nema se vremena. Pesak stoji i samo diše, ali nema se vremena. A kako je malo potrebno...
Ne! Neću naići na ono što tražim, mada nisam sigurna.
Lift! Ne želim da tražim, vreme se gubi... Svesna toga, za sekund stižem ispred stana, ljubim vrata i zaključavam ih s druge strane. Spuštam stvari na pod, jurim u sobu, prekidam tišinu, padam u fotelju i dišem. Ispijam bakarnu vodu i osečam gvožđe u stomaku. Naga, u šortsu i belim čarapama, sa narukvicom, duge kose, sa pogledom na planinu... Sama. Sa njim.
Ozbiljni, prijatni razgovori, rušenje zidova i novi pogledi... Prstenje na stolu, jedan krug, novine, čaša, olovka, piksla, tri cigarete, čist, ustajao vazduh, lavanda i raskalašenost. Disanje. Napetost.
Pogledi... Bele ruke, sede vlasi, kvadrati; napregnutost oko očiju, snovi, prošli dani, zabrana, red, upornost, umišljena tvrdoglavost, želja da se toliko toga objasni zarad pravde, ali zabrana... Ljubav, velika i beskrajna... Stvarna. Želi da priča sa mnom samo ako njegova reč pokrije moju. Onda, mir.




Нема коментара:

Постави коментар