субота, 10. јануар 2015.

Periodi


Poznajem dobro tu svetlost,
koja se probijala kroz roletne moje sobe;
sobe u kojoj sam odrasla
i u kojoj nisam bila svesna sebe,
ali sam bila prinuđena
da sedim godinama u svom društvu.
Svakog dana bih napravila nešto novo.
Ponekad mi se činilo
da te ideje jedva stižu da progledaju.
Kada bi ih završila,
zajedno smo im se radovale:
i ja, i moja druga ja i same ideje.

Često sam se pitala šta bi moglo danas
da me natera da se osudim iznebuha.
Iako često pomislim kako je to
samo moja patnja,
pouzdano znam da tiho svi žive
tu tihu osudu i kritiku od strane sebe samih.
Svi koji su odvojeno živeli od sebe.

Ah, koliko samo suza…
Ah, koliko samo glasnih ridanja…
Ah, koliko istinske tuge.
Sve to iz nepoznatih, ali čvrstih razloga,
postojanih kao Himalaji,
upornih kao požar,
brzih kao reka,
glasnih kao revolucija.

Danas - sve, samo ne smeh.
Onaj smeh iz rečenice:
“Jednog dana tome ćeš se smejati,
koliko si samo bio lud što si patio.”
Ta rečenica je ludost.
Smisao svakog provedenog dana
meri se sadašnjim znanjem.
Iskustvo ne može da povrati vreme.

Ali svetlost…
Ta svetlost ume i tek kako.
Ta svetlost ume da povrati vreme
i učini me srećnom još jednom -
dok živim ovde
trenutke od pre deceniju, dve.
I miris.
Taj miris nemira i mlade krvi.