Bura u meni. Kiše neće biti. Hodam duboko. Hodam. Hodam... Na sve bih
strane.
Možda treba da priznam da sam lutalica. Nulta tačka. I želja da me
umetnik razume.
Uvući se u društvo kroz sve društvene nauke i pojave i onda se
uzdugnuti iznad. Belo platno posmatrati zelenim očima. Provući se kroz još vreo
žar, još jednom samo. Još jednom potvrditi sebe.
Tada ću shvatiti život bilja i uspeti da se pretvorim u smiraj dana.
''Working hard'' ne izlazi mi iz ušiju. Da, posle svega tek sada
zapnuti. I zaboraviti na svako vreme.
Dobro je da nije nigde zapelo.
Нема коментара:
Постави коментар