четвртак, 29. август 2013.

"My ship isn't pretty"


Da li je zaista neophodno da neke stvari jednostavno moraju umreti da bi se napravilo mesto za stvaranje novih stvari? 
Šta je sa onim da se ništa ne mora u životu?
I zar korenite promene nisu stres za duh iako čiste od korova?
Koliko je vremena potrebno za emotivnu adaptaciju?
Šta je ono što ostaje zauvek?

Jutro ću neizmerno voleti zauvek. 
Dakle, novi dan je ono što definitivno (ako je išta definitivno) ostaje tu - možda baš da daje vremena za adaptaciju; možda je novi dan tu da prividno ublaži stres usled dubokih promena; on, dakle, mora da se desi. Novi dan nije samo neizbežan već je i neka vrsta imperativa.
Kao takav, kao da od nas na sasvim moralan način traži žrtvu bilo kakve vrste, a to je umiranje - bilo čega. Malo kao suza, ali i puno značaja, emocija, puno jednog parčeta nas kao što je suza.
I onda kada se telo i duh smire, taj isti novi dan izdaje nam potvrdu da to što je umrlo je sâmo samo tražilo da umre tako da ispada da ni šteta nije velika, kao i da naša žrtva, zarad nečeg neophodnog kao što je zdrava promena, nije velika kao sunce kako nam se isprva činilo.

Koliko smo čisti posle svega u bilo kom smislu?
Ruke su čiste i oprane - od svega.
Prijatelji to praštaju, ali da li to praštaju i umrle emocije?
Ili se osećaju izdano iako su vapile za tišinom?

Da, onda mi ostaje samo novi dan - da me možda i samo prividno teši i obećava neki večni život nečeg novog. Onda stvarno: Dobro jutro, brate...

1 коментар: