Četiri raskida.
Mnogo pomirenja.
I veoma sigurna neizvesnost.
Tolerancija, onda ljubav.
Pa jedan dodir realnosti po toplom obrazu.
Svaki put u pogrešno vreme
jer pravo vreme je samo u mojim rukama.
Četiri. Smrt.
I pola srca.
Ponekad nije neophodno napisati dramu.
Verodostojnije je izmisliti novu kratku formu
kao podformu drame,
samo zbog tog jednog nepresušnog lajt-motiva -
da je uspeh posle opraštanja
moguć.
Podeljene misli, podeljeni strah... podeljena je svaka moja reč.
Govorim novim jezikom, polu-rečima - izgovorene su sve, nasumice spojenih slogova, prelomljene reči.
Problem je postao ukras na mom radnom stolu, emituje nepotrebnu energiju, a ja nikako da zatvorim usta.
Moja sena na prozoru - ona.
Moje biće u tvom dvorištu - ona.
Moj topli pogled - ona.
Moja smirenost - ona.
Moje opraštanje - ona.
I naš krevet - ona.
Tišina u našem krevetu - ona.
Moj nakit - ona.
Devojčica u meni - ona.
I tuga u meni - ona.
Moja neodoljivost - ona.
Ali moj mrak svetlosti je pun.
Njene suzdržane reči
možda su Nova Ona.
Ne zovi je kroz mene,
remetiš mi auru.